Žene koje trpe nasilje najčešće su udate (43,5%), a značajan je i procenat onih koje žive sa partnerom u vanbračnoj zajednici (13,9%), kao i onih koje su razvedene (18,5%). Čak više od tri četvrtine njih (77,8%) imaju djecu, a skoro dve trećine njih su religiozne (62,9%).

Žene najčešće nisu isložene samo jednoj vrsti nasilja, a dominiraju fizičko i verbalno nasilje, ali i ograničavanje kretanja. Kako izgleda njihova svakodnevica možda najbolje pokazuju odgovori na pitanje kojim su sve vrstama nasilja bile izložene.

Nasilje nad ženama

Najčešće su: galama i vika (76,9%), šamaranje (68,5%), guranje (64,8%), prijetnje (63,0%), uvredljive i ponižavajuće poruke (58,3%), ucjene (56,5%), nanošenje tjelesnih povreda (50,9%), premlaćivanje (50,9%), razbijanje stvari (50,0%), bacanje predmeta (49,1%), ograničavanje slobode kretanja (47,2%) i kontrolisanje telefonskih razgovora (42,6%).

Dok shvate da nasilje neće prestati i odluče se da nasilnika prijave, većina žena trpjela je više godina (43,5%), a tek 12% njih nasilje je prijavilo odmah. One koje su ćutale, u velikom procentu vjerovale su da se nasilje neće ponoviti (40,7%). Tek svaka peta nasilje je prvo prijavila policiji, a svaka deseta prvo je razgovarala sa svojom rodbinom. Najčešći razlog za neprijavljivanje (35,2%) bio je osjećaj stida.

Žene gotovo svih dobi mogu postati žrtve nasilnika, jer po trećina njih ima do 29 godina (28%), između 30 i 44 godine (39%), a sličan je i procenat onih starijih od 45 godina (28%). Svaka treća (35,2%) završila je četvorogodišnju srednju školu, a slijede žene sa završenom osnovnom školom (27,8%) i one koje imaju završenu srednju školu trećeg stepena (21,3%). Tek svaka deseta žena (12%) ima više ili visoko obrazovanje.

Kakav je njihov životni standard? Svaka druga žena žrtva nasilja (45,4%) je nezaposlena, dok 12,0% radi privremene i povremene poslove. Tačno polovina njih mjesečno zaradi između 500KM i 1000KM, trećina živi sa manje od 500KM svakog mjeseca, dok je zarada veća od 1000KM dostižna za tek 12% žena. Među onima koje imaju posao, 4,6% nije prijavljeno i radi u privatnim firmama „na crno”.

Kada prijave nasilje, žene se sreću sa razlilitim institucijama, a najviše su zadovoljne radom nevladinih organizacija (73,1%), dok natpolovična većina njih ističe i zadovoljstvo radom policije i medicinskih ustanova (55,5%). Manje su zadovoljne radom centara za socijalni rad (47,2%), sudova (34,3%) i institucije Ombudsmana BiH (10,2%).

Policiji najviše zamjeraju to što ne dolaze odmah po prijavi nasilja, žtvama ne pružaju adekvatne informacije, djeluju nezainteresovano i na prate procedure predviđene za ovakve slučajeve. Sudovima se zamjera poslovična sporost, a žene koje su iskusile nasilje smatraju da se centri za socijalni rad često i sami boje nasilnika i često pokušavaju da žrtvu vrate njenom nasilniku.

Svi ovi podaci prikupjeni su kroz istraživanje sprovedeno od novembra 2017. do januara 2018. godine, na uzorku od 108 žena žrtava nasilja koje su zatražile pomoć u nekoj od sigurnih kuća u Banjaluci, Modriči, Sarajevu, Mostaru, Bijeljini u posljednje tri godine.

Tekst je nastao u okviru projekta “Mediji za ljudska prava”, uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj tekst je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Pro Educe i ne održava nužno stanovišta Evropske unije.