SVAKA KOMPANIJA JE IZLOŽENA RIZIKU UGROŽAVANJA LJUDSKIH PRAVA

Relativno novi koncept u oblasti ljudskih prava je odnos ljudskih prava i biznisa. Kada se govori o ljudskim pravima u biznisu, na prvom mjestu se misli na zaštitu prava radnika. Međutim, ovaj koncept je značajno širi. U nerazvijenim zemljama često ne postoji svijest o potencijalno velikom uticaju kompanija  na ljudska prava, a pored toga postojeći izvori informacija su nepotpuni i nedostupni. Čak i kompanije koje žele poslovati u skladu sa standardima ljudskih prava i koje su im posvećene često ne poznaju postupak za identifikaciju potencijalnih rizika koje njihovo poslovanje nosi.Neke od velikih svjetskih kompanija koje posluju i u BiH uveliko poštuju principe zaštite ljudskih prava u svom poslovanju, a na njihovim web stranicama dostupni su dokumenti koji sadrže politike zaštite ljudskih prava. Jedan takav primjer jeCoca-Cola HBC B-H Sarajevo koja na svojoj web stranici navodida kao „odgovorna kompanija koja se rukovodi etičkim principima poslovanja i poštuje međunarodno priznate principe ljudskih prava garantovanih, između ostalog, i Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravimaUjedinjenih naroda, kao i odrednicama 10  principa UN-ovog Svjetskog sporazuma (UN Global Compact)“. Također, dokument pod nazivom Politika o ljudskim pravima, javno je dostupan.

NISKA SVIJEST KOMPANIJA

Institut za razvoj mladih KULT je u okviru inicijative Poboljšanje ljudskih prava u privrednom sektoru u BiH koju implementira uz podršku Evropske unije, proveo bazično istraživanje o stanju ljudskih prava u privrednom sektoru. Istraživanje je obuhvatilo 412 kompanija različite veličine, djelatnosti i strukture iz cijele BiH, a imalo je za cilj identificirati prisustvo ili odsustvo određenih elemenata bitnih za prepoznavanje toga da li se kompanije uopće bave temom poštivanja ljudskih prava u svom poslovanju.

„Nešto više od polovine kompanija koje su učestvovale u istraživanju navodi kako ima određeni pisani dokument (pravilnik, proceduru, politiku i sl.) u kojem se opisuje namjera kompanije da u svom poslovanju vodi računa o poštivanju ljudskih prava. No, većina kompanija precizira kako je navedeni dokument internog karaktera, odnosno, da postoji, ali nije javno dostupan što nije u skladu sa vodećim načelima o poslovanju i ljudskim pravima Ujedinjenih naroda koja su i okosnica cijele priče o ljudskim pravima i biznisu. Briga privrednog sektora o ljudskim pravima bi upravo trebala biti vrlo transparentna. Oko šest posto ispitanih kompanija navodi kako ima dokument koji je i javno dostupan te se dosta okvirno i u širem kontekstu može reći da su to kompanije koje su ozbiljnije shvatile zaštitu ljudskih prava u svom poslovanju“, za Business Magazine kaže Šeherzada Halimić, voditeljica inicijaitve Poboljšanje ljudskih prava u privrednom sektoru u BiH.

Obaveza poštivanja ljudskih prava sadžana je u velikom broju propisa u BiH počevši od samog UstavaSavjet za ljudska prava UNje rezolucijom broj 17/4 od 16. juna 2011. godine usvojio Rukovodeća načela o biznisu i ljudskim pravima: provođenje „zaštiti, poštuj, otkloni“ okvir Ujedinjenih nacija. Rukovodeća načela su rezultat višegodišnjeg rada Specijalnog predstavnika Generalnog sekretara UN „za pitanje ljudskih prava i transnacionalnih korporacija i preduzeća“. Sastoje se od tri dijela. Prvi dio se odnosi na obavezu država da obezbijede zaštitu ljudskih prava, drugi na odgovornost korproracija da poštuju ljduska prava, a treći na sudsku i vansudsku pravnu zaštitu ljudskih prava.

Aleksandar Sajić, advokat iz Banja Luke kaže da ne postoji jedan dokument koji bi taksativno nabrojao sva ljudska prava niti načine njihove zaštite. Ljudska prava su brojna i štite se na razne načine.

„Kad je riječ o regulativi u BiH može se reći da je ona zadovoljavajuća, problem je u primjeni, prije svega kada je riječ o kontroli i sankcijama. Tu nažalost, imamo problem sa korupcijom koja je razara sve ono dobro što se donese u regulativi. Korumpirani kontrolni organi (inspekcija i policija), a što je još gore izuzetno korumpirano tužilaštvo i sudstvo negativno utiču na zaštitu ljudskih prava u praksi“, za Business Magazine kaže Sajić.

Kada je u pitanju svijest kompanija o značaju zaštite ljudskih prava, Halimić ističe da je upravo manjak svijesti te neprepoznavanje činjenice da svaka kompanija, bez obzira na svoju veličinu i djelatnost, može ugroziti nečija ljudska prava,  najveći izazov.

„Veliki broj kompanija smatra kako svojim poslovanjem ne mogu ugroziti ničija prava te iz tog razloga o ovome segmentu ne razmišljaju i nemaju nikakve mehanizme kojima bi upravljali pitanja brige o ljudskim pravima u kontekstu njihovog poslovanja. Kompanije koje navode kako nemaju pisanu politiku brige o ljudskim pravima i nemaju potrebu za takvim dokumentom po veličini su najčešće mikropreduzeća. Oko 52 posto mikropreduzeća koja su bila uključena u istraživanje smatra kako im pisana procedura brige o ljudskim pravima nije potrebna. Ovakvi podaci impliciraju da mikropreduzeća smatraju kako njihovo poslovanje i ne može ugroziti nečija ljudska prava, što svakako nije tačno“, pojašnjava Halimić.

Sajić ističe da većina kompanija ne razmišlja o tome, jednostavno svojim poslovanjem ne krše ili uglavnom ne krše ljudska prava ili bar one tako misle, ne razmišljajući pri tome kako bi se ljudska prava mogla bolje zaštiti..

„Međutim, postoje kompanije koje su vrlo svjesne značaja zaštite ljudskih prava i koje preduzimaju određene mjere i aktivnosti kako se ljudska prava ne bi kršila, odnosno, kako bi se nivo zaštite tih prava unaprijedio. O takvim kompanijama treba pisati i one zaslužuju veću pažnju javnosti“, dodaje Sajić.

NOVČANE SANKCIJE ZA KOMPANIJE

Govoreći o načinima i vrsti ljudskih prava koje kompanije mogu ugroziti, Halimić kaže da je riječ i oširokom  spektru ljudskih prava koja kompanije mogu ugroziti i načina na koje ih mogu ugroziti.

„To podrazumijeva svako neodgovorno poslovanje koje može ugroziti bilo čije pravo na imovinu, zdravlje, slobodu, kretanje, izražavanje, dostojanstvo i apsolutno svako drugo pravo. U povrede ljudskih prava spadaju i sve vrste diskriminacije po bilo kojem osnovu. Posebna pažnja mora se posvetiti pravima ranjivih i marginaliziranih grupa, jer su u svakom smislu više izloženi riziku da njihova prava budu povrijeđena. Ako kompanija ne vodi računa o okolišu, neodgovorno koristi prirodne resurse i time nanosi štetu ljudima, ako diskriminira svoje kupce, saradnike, zaposlenike, sve su to načini na koje ugrožava ljudska prava“, pojašnjava Halimić.

Prema rezultatima istraživanja KULT-a, pokazalo se kako privrednici nisu svjesni na koje sve načine njihovo poslovanje može ugroziti ljudska prava. Kada se govori o ljudskim pravima u privrednom sektoru, privrednici uglavnom misle isključivo na prava radnika te da jedino u tim slučajevima eventualno mogu ugroziti ljudska prava. Osim toga, značajan je udio preduzeća, pogotovu mikro i malih preduzeća, koja smatraju kako njihovo poslovanje nikako ne može ugroziti ljudska prava.  Zbog toga su pitanja tokom istraživanja o stvarnim ugrožavanjima prava postavljena u širem kontekstu kroz pitanja o tome da li su preduzeća ikada bila predmet negativnih medijskih objava o određenim temama, koje u biti predstavljaju ugrožavanje pojedinih prava te da li su bila tužena od pojedinih grupa ljudi, institucija ili organizacija, a što bi mogao biti indikator ugrožavanja i povrede prava

„Preduzeća iz uzorka koji smo ispitali ukupno su imala 263 slučaja tužbi od različitih grupa ljudi, institucija i organizacija. Najveći broj tužbi pokretan je od radnika i poslovnih partnera, a u oko devet posto slučajeva tužbe su pokrenuli potrošači/klijenti.Konkretni slučajevi vezani za sankcioniranje preduzeća zbog kršenja ljudskih prava zabilježeni su kod 3,42 posto preduzeća kojima je u referentne tri godine izrečena određena novčana kazna od nekog od regulatornih tijela, a koja je povezana s kršenjem ljudskih prava. Zanimljivo je da 5,38 posto preduzeća nije željelo odgovoriti na pitanje o tome da li su u periodu od tri godine sankcionirani od regulatornih tijela zbog kršenja ljudskih prava.  Preduzeća su  imala blizu 50 slučajeva u kojima su bila predmetom negativnih medijskih objava vezanih za povrede radničkih prava, slučajeve netransparentnog zapošljavanja radnika, ugrožavanje okoliša (npr. zagađenje zraka, vode, neadekvatno upravljanje otpadom i sl.), slučajeve diskriminacije korisnika/kupaca/klijenata, ugrožavanje zdravlja ljudi i ugrožavanje prava na imovinu fizičkih i/ili pravnih lica“, ističe Halimić.

A u slučaju ugrožavanja prava, Sajić ističe da postoje razne instucije i ustanove-inspekcijski organi, ombdusman za ljudska prava, policija, tužilaštvo i na kraju sud kojima se oštećeni mogu obratiti,a represivne mjere zavise od prava koje se krši.

„Sankcije su, prije svega novčane, ali u pojedinim slučajevima može doći i do krivične odgovornosti. Zavisno od slučaja, nadležni su sudovi ili inspekcijski i drugi upravni organi“, dodaje Sajić.

Halimić naglašava da, iako je svaki slučaj poseban, oštećenima se općenito preporučuje da prvo pokušaju sa izvansudskim mehanizmima te ukoliko takav pristup ne bude učinkovit, onda pristupe traženju zaštite putem pravosudnih mehanizama.

Da bi zaštita ljudskih prava bila na višem nivou, prije svega nephodno je podići svijest kod kompanija kako bi prvo shvatile da svojim poslovanjem zaista mogu ugroziti ljudska prava, a potom i uspostavile efikasne mehanizme pomoću kojih će umanjiti takve rizike.

„Takvo nešto kompanije ne mogu napraviti same. Potrebno je da država insistira na cjelokupnom konceptu poštivanja ljudskih prava u privrednom sektoru, u skladu sa vodećim načelima Ujedinjenih naroda, analizira postojeću legislativu relevantnu za ovu oblast po potrebi je dopuni i prilagodi te da se opredijeli za usvajanje i primjenu svih relevantnih međunarodnih dokumenata, koji uređuju ovu oblast uključujući i izradu nacionalnog akcionog plana o poslovanju i ljudskim pravima. Značajna je i konstantna edukacija stanovništva o ovoj oblasti kako bi znali prepoznati kada i koja prava su im ugrožena, ko im ta prava ugrožava ina koji način se mogu zaštititi“, kaže Halimić.

VELIKE KORPORACIJE POSVEĆUJU VIŠE PAŽNJE

Poredeći stanje u oblasti zaštite ljudskih prava u kompanijama  u razvijenim i nerazvijenim zemljama, Sajić naglašava da u zemljama koje imaju uređeniji sistem od našeg i nezavisnije institucije, stanje je bolje ili čak mnogo bolje nego kod nas.

„ Nažalost, postoje i zemlje u kojima se ljudska prava mnogo češće i mnogo drastičnije krše nego što je to u BiH. Razvijenija i bogatija društva uglavnom imaju veću svijest o potrebi zaštite ljudskih prava od nerazvijenijih i siromašnijih“, dodaje Sajić.

Istog stava je i Halimić, koja ističe da je u razvijenim zemljama po pitanju poštivanja ljudskih prava u poslovnom sektoru posvećena  velika pažnja i nisu rijetki primjeri uticajnih kompanija koje konstantno unapređuju svoje poslovanje, sa ciljem bolje zaštite ljudskih prava.

„Velike korporacije imaju zaposlene timove ljudi koji stalno vrše nadzor nad poslovanjem iz prizme poštivanja ljudskih prava te djeluju preventivno i korektivno, kada god uoče rizike po ljudska prava. Mnoge članice Evropske unije usvojile su nacionalne akcione planove o poslovanju i ljudskim pravima. Evropska unija snažno potiče zemlje članice da izrade nacionalne planove na temelju osnovnih procjena kojima se utvrđuju propusti u zakonima i da uspostave mehanizme za praćenje provedbe i djelotvornosti planova, politika i praksi, uz znatno sudjelovanje svih zainteresiranih strana u tom procesu. Sigurno je da se oblast zaštite i poštivanja ljudskih prava uvijek može još poboljšavati u svakoj zemlji i od strane svake kompanije, ali je situacija u razvijenijim zemljama daleko bolja nego u BiH. S druge strane, postoje i primjeri zemalja trećeg svijeta koje su u mnogo lošijem položaju“, kaže Halimić.

Piše: Mirela Haskić-Suša/Business Magazine