Nasilje nad ženama u vrijeme pandemije: Sigurne kuće ponovo prepuštene same sebi

Nasilje u porodici učestalije je širom svijeta posljednjih sedmica zbog mjera ograničenja kretanja uvedenih u mnogim zemljama. Žene su primorane kontinuirano boraviti u zatvorenim prostorijama sa partnerima koji se zbog krizne situacije češće nasilno ponašaju, a organizacije koje im pružaju zaštitu bilježe i da je mnogim ženama koje trpe nasilje tokom mjera izolacije dodatno otežana komunikacija sa vanjskim svijetom jer su pod stalnim nadzorom nasilnika.
Povećanje potrebe za njihovim uslugama već su zabilježili u sigurnim kućama u Modriči i Mostaru, a i ostale ustanove tog tipa širom BiH očekuju da će do povećanja doći. I dok zemlje poput Francuske i Australije izdvajaju dodatna financijska sredstva za rješavanje problema nasilja nad ženama u jeku krize a u Evropi se otvaraju alternativni servisi pružanja pomoći, konkretna pomoć bh. vlasti sigurnim kućama i dalje izostaje.
Otežano prijavljivanje nasilja
U sigurnoj kući u Modriči već raspolažu procentualnim podacima koji ukazuju da je, otkako su uvedene mjere ograničenja kretanja, došlo do povećanja nasilja nad ženama. U martu 2020. godine zabilježeno je 22 posto više poziva putem SOS telefona u odnosu na isti period 2019. godine, kažu iz Udruženja građana Budućnost koje vodi sigurnu kuću u Modriči.
“Otkako je vanredna situacija imamo povećan broj poziva od strane žrtava nasilja i molbu da ih smjestimo u sigurnu kuću. Prije ove situacije žrtve smo, kada nas pozovu telefonom upućivali na centar za socijalni rad koji je jedini ovlašten da izda rješenje o smještaju. Sada u nekim situacijama odmah vršimo smještaj, s obzirom da su vanredne okolnosti, pogotovo što su centri za socijalni rad u više navrata izbjegli da upute žrtve u sigurnu kuću ali ne znamo da li je to zbog pojačanih mjera predostrožnosti i mogućeg prenošenja zaraze ili iz nekih drugih razloga.”
Povećanje su zabilježili i u Mostaru gdje sigurnu kuću vodi Udruženje Žena BiH. Navode da se povećao broj poziva na SOS telefon, kao i poziva relevantnih institucija za smještaj u sigurnu kuću žena i djece koji trpe nasilje.
“Ženu BiH sada jos češće kontaktiraju za podršku i one žene koje su izašle iz nasilja i koje su tek uspjele da povrate izgubljeno samopouzdanje. Ta podrška se odnosi na 24-časovni i volonterski rad u smislu psihološkog ohrabrivanja kao i dopremanja osnovnih higijenskih i prehrambrenih potrepština, tj. onoga što je u našoj mogućnosti”, pojašnjava Dijana Tadić, izvršna direktorica udruženja.
Broj slučajeva nasilja vjerovatno je povećan i u drugim sigurnim kućama u BiH, ali do preciznih podataka u ovom trenutku teško je doći jer je ženama otežana komunikacija s onima koji bi im mogli pomoći, poručuju iz sigurnih kuća. Svakodnevni boravak u istoj prostoriji sa nasilnikom onemogućuje prijavu nasilja, smatraju iz Organizacije Lara koja vodi sigurnu kuću u Bijeljini.
“Još jedan od razloga je što žrtve i inače, a naročito u ovoj situaciji, misle da neće dobiti adekvatnu zaštitu, jer su subjekti zaštite usmjereni na rješavanje trenutno aktuelnog problema. Takođe, ograničen je pristup zdravstvenim ustanovama, škole ne rade, a to su bile institucije u kojima su se pretežno identifikovale potencijalne žrtve nasilja”, pojašnjavaju iz Lare.
Ni u banjalučkoj sigurnoj kući još uvijek nije zabilježen porast poziva na SOS telefon. Iz Fondacije Udružene žene koja upravlja ovom ustanovom kažu da su i od MUP-a, Centra za socijalni rad i Okružnog javnog tužilaštva zatražili uporedne podatke za mart prošle i ove godine, te da oni ne pokazuju povećanje.
“Podatake smo dobili od MUP-a RS, Policijska uprava Banja Luka. Navedeni podaci govore o jednakom broju prijava nasilja i to 22 prijave i u martu 2019. i u martu 2020. godine”, kaže Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene. Dodaje da postoji sumnja da su žene u izolaciji fokusirane na brigu za porodicu i domaćinstvo i ponavlja problem komunikacije sa vanjskim svijetom koja je ukinuta.
“Socijalna podrška, podrška primarnih porodica žena žrtava nasilja i podrška nevladinih organizacija mjerama izolacije i vanrednog stanja ženama je potpuno nedostupna. U tom smislu smo zabrinute da se obim nasilja višestruko povećao ali da su način prijave i dostupnost pomoći potpuno onemogućeni.”
U sigurnim kućama u Sarajevu i Tuzli kažu da je još uvijek rano govoriti o porastu nasilja u porodici zbog novonastale situacije, ali da izostanak zvaničnih podataka ne znači da povećanja nema. U Udruženju Medica koje vodi zeničku sigurnu kuću vjeruju da će vanredna situacija dovesti do povećanja porodičnog nasilja.
“Koronavirus je natjerao građanke i građane u prinudnu izolaciju što će se itekako odraziti na povećanje nasilja u porodocima u kojima je nasilje prisutno i prije ove izolacije. Također, nisu pošteđene ni porodice koje su pokušavale prikrivati nasilje, pod uvjerenjem da su žene krive za nasilje, da je to sramota porodice”, ističe direktorica Medice Sabiha Husić.
Iako još uvijek ne postoje zvanični podaci u BiH, UN Women je u komunikaciji sa sigurnim kućama saznao da je potreba za zaštitom žrtava nasilja u porastu, bilo kroz potrebe za smještajem u sigurnu kuću, ili kroz povećan broj poziva na SOS telefone.
“Pored toga, više je zahtjeva za psihološkom podrškom, savjetovanjem, te pravnom pomoći, što su usluge zaštite koje sigurne kuće sada pokušavaju mahom da pružaju putem različitih platformi na internetu”, kažu iz UN Women BiH i dodaju da je potrebna dodatna podrška u vidu opreme i dezinfekcijskih sredstava, dodatnog obučenog osoblja koje bi odgovorilo na povećane potrebe korisnica, te kapaciteta za smještanje novih korisnica u skladu sa protokolima za smanjenje rizika od zaraze.
Izostaje konkretna podrška sigurnim kućama u BiH
Da je proteklih sedmica zabilježen zastrašujući globalni rast nasilja u porodici izjavio je i generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antotnio Gutteres koji je od vlada zatražio da sprečavanje nasilja nad ženama tretiraju kao ključni dio borbe protiv koronavirusa. U Francuskoj, gdje je nasilje u porodici poraslo za više od 30 posto, država će platiti hotelski smještaj za žene koje trpe nasilje u porodici i otvoriti oko 20 centara za savjetovanje u radnjama širom zemlje kako bi žene mogle potražiti pomoć dok kupuju namirnice. Najavljena je i pomoć od milion eura za organizacije koje se bore protiv nasilja u porodici. U Italiji je broj poziva upućenih prema Telefono Rosa, najvećoj liniji za pomoć u slučaju porodičnog nasilja, tokom prve dvije sedmice marta pao za 55 posto u odnosu na isti period prošle godine, ali je ukazano da takav trend ne znači smanjenje nasilja prema ženama već je prije riječ o signalu da su žrtve još više izložene kontroli i agresiji. Reuters piše da je italijanska policija prilagodila aplikaciju koja je ranije bila dizajnirana da omogući mladim ljudima prijavljivanje bullynga i prodaje droge u blizini škola – za prijavljivanje porodičnog nasilja putem slanja poruka ili fotografija bez znanja partnera. U Australiji je, tokom novonastale situacije, Google registrovao najviše pretraga za pomoć zbog nasilja u porodici u proteklih pet godina, sa porastom od 75 posto, a vlada te zemlje je predstavila paket pomoći od 92 miliona dolara za podršku žrtvama. U pojedinim zemljama, žene koriste kodne izraze u apotekama kako bi dale do znanja da im je potrebna pomoć, piše CNN. Porast nasilja zabilježen je i u Argentini, Kipru, Singapuru, Kanadi, Njemačkoj, Španiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, podaci su infografike koju je pripremio UN Women.
Iz sigurnih kuća u BiH navode da od bh. vlasti još uvijek nisu dobile potrebnu podršku. Pomoć se zasad većinom ogleda u higijenskim sredstvima i zaštitnoj opremi.
“Niko nam se nije javljao niti smo dobili bilo kakvu pomoć od predstavnika vlasti. Uputili smo i molbu međunarodnim organizacijama koje su se takođe oglušile i nisu nam pomogle, osim što su nam dostavljali zahtjeve za popunjavanje upitnika i davanje odgovora u vezi sa ovom situacijom”, kažu iz sigurne kuće u Modriči.
Iz tuzlanske sigurne kuće kažu kako je njihova predsjednica Udruženja Vive žene, Jasna Zečević, kontaktirala većinu predstavnika vlasti kako bi dobili upute o postupanju, ali i kako bi im obezbijedili sredstva za dezinfekciju, maske i rukavice.
“Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, putem Agencije za ravnopravnost spolova nam se obratilo, da putem odgovora na upitnik dostavimo informacije na koji način bi oni mogli pomoći. Ostali predstavnici vlasti se nisu javili sami kako bi nam ponudili bilo kakvu dodatnu pomoć”, kaže voditeljica sigurne kuće u Tuzli, Danijela Huremović i dodaje da su iz OSCE-a i UN Women dobili upite na koji način mogu podržati njihove aktivnosti.
“Još uvijek nikakvu konkretnu pomoć nismo dobili a itekako se suočavamo sa teškoćama i problemima”, kaže Huremović.
Predstavnici Ministarstva porodice, omladine i sporta RS ponudili su pomoć u vidu higijenskih sredstava za održavanje objekta sigurne kuće u Bijeljini i zaštitne opreme za osoblje i korisnice, kažu iz Organizacije Lara.
“Sa državnog nivoa, javila nam se Agencija za ravnopravnost spolova BiH – interesovali su se za rad u ovim okolnostima, da li su nam postojeći kapaciteti dovoljni da odgovorimo na povećan broj prijava nasilja i kakav bi nam vid pomoći i podrške mogao koristiti i olakšati rad.”
Iz banjalučke sigurne kuće obratili su se Kriznom štabu Grada Banja Luka, te su dobili pomoć u održavanju higijenskih uslova, a odobreni su im i paketi sa zaštitinim rukavicama i maskama.
“Druga vrsta pomoći nije nam ponuđena. Mi smo se obraćali nekim međunarodnim organizacijama i očekujemo povratne informacije.”
Zeničkoj sigurnoj kući se javilo Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-Dobojskog kantona s uputstvima/preporukama i naredbama koje se odnose na trenutnu situaciju. Mnoge međunarodne organizacije i domaće agencije su im se obratile da popune upitnike u vezi sa stanjem, ali niko nije ponudio konkretnu pomoć i akciju, navode iz Organizacije Medica.
Ovakav odnos predstavnika vlasti, bio je, ipak, očekivan. Godinama traje borba nevladinog sektora da se sistemski riješi problem financiranja sigurnih kuća kako se ne bi dovodio u pitanje njihov opstanak. U RS-u se 70 posto troškova boravka u sigurnoj kući izdvaja iz budžeta entiteta, a 30 posto iz budžeta lokalne zajednice. I pored problema sa planiranjem sredstava u budžetima lokalnih zajednica, sistem financiranja u RS-u je funkcionalniji nego u Federaciji gdje rad sigurnih kuća i dalje često zavisi od donacija. Dodatni problem predstavlja činjenica da mnoge zajednice još uvijek nemaju sigurnu kuću.
“Mi smo borkinje i borimo se svaki dan a nismo na budžetima, pomažemo žrtvama nasilja u porodici, zajednici, za [žene koje su] preživjele silovanje i seksualno nasilje, za samohrane majke, bivše korisnice – svi zovu, pitaju za hranu, higijenu, lijekove, razgovor, zaštitu… A mi smo tu za njih bez obzira na sve poteškoće”, poručuje direktorica Medice.
Krize i ranije dovodile do problema
U bh. sigurnim kućama vjeruju da će se posljedice krizne situacije uzrokovane širenjem koronavirusa tek vidjeti. Tome u prilog govore i njihova ranija iskustva.
“Na osnovu dosadašnjeg iskustva – a pregrmjeli smo poplave 2010. godine, a i one još strašnije 2014. godine, krizne situacije itekako nepovoljno utiču na psihološku i emocionalnu stabilnost osoba. Upravo se vodeći tim iskustvima već smo počeli da planiramo dodatnu psihološku podršku žrtvama nasilja jer očekujemo pojačane potrebe za psihosocijalnom podrškom naročito kada prestanu vanredne okolnosti”, ističu iz sigurne kuće u Modriči.
Iz zeničke sigurne kuće navode primjer koji slikovito prikazuje kako se trenutna situacija odražava na pojavu nasilja. Nedavno ih je kontaktirala žena zbog nasilnika koji je svoju nervozu ispoljio verbalno i lupanjem po kući jer ne može ići u kladionice.
“Mišljenja je [žena] da je to najveći problem jer su zatvorene kladionice a on je naprosto ovisan i provodio je po cijeli dan u kladionicama”, kaže direktorica Medice i dodaje da je to samo jedan u nizu sličnih slučajeva.
Fizička izolacija od drugih kao i nestabilna financijska situacija doprinijet će porastu nasilja, slažu se i iz sarajevske sigurne kuće.
“Upravo su ovakve krizne situacije, za osobe koje su od ranije nestabilne, i imaju od ranije disfunkcionalne odnose, pogodne za porast nasilja u porodici i ne samo prema ženama nego i prema djeci”, kaže Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja Fondacije lokalne demokratije.
Na problem nasilja nad djecom ukazuju i iz tuzlanske sigurne kuće, i vjeruju da će trenutna situacija doprinijeti većem broju slučajeva nasilja u porodici, ali i težih posljedica kao što su teže tjelesne povrede i ubistva.
“Također, želimo naglasiti da je u situaciji izolacije i ograničenja u dostupnim sistemima podrške i zaštite, posebno veliki rizik za nasilje nad djecom, od strane oba roditelja. Zbog toga, apelujemo na sve nivoe vlasti ali i na sve subjekte zaštite da u ovoj situaciji krize, imaju ovo na umu, te da se problem nasilja u porodici ne minimizira dodatno i da se ne zanemaruje, zbog zauzetosti drugim važnijim problemima i rješavanjem posljedica kriza”, zaključuju iz tuzlanske sigurne kuće.
Preporuke za suzbijanje nasilja
UN Women je sačinio i konkretne preporuke za suzbijanje nasilja u porodici i nasilja nad ženama tokom pandemije COVID-19. Preporuke su dostavljene vladama i organizacijama civilnog društva, kažu iz UN Women, a one uključuju sljedeće:
• Izdvajanje dodatnih finansijskih resursa i uvođenje mjera za suzbijanje nasilja u okviru postojećih vladinih planova za odgovor na pandemiju;
• Jačanje usluga zaštite i podrške za žrtve nasilja tokom pandemije COVID-19 tako što će se te usluge smatrati osnovnim i esencijalnim, te kroz dodatne procjene rizika i sigurnosti u kontekstu pandemije, obezbjeđivanje dodatnih smještajnih kapaciteta za žrtve, pogotovo karantena;
• Dodatna informisanost policije i pravosuđa o povećanom broju slučajeva nasilja u porodici, te obezbjeđivanje potrebnih kapaciteta za adekvatno postupanje i procesuiranje slučajeva;
• Staviti potrebe i prava žrtava kao prioritet svih mjera i protokola, osigurati podršku organizacijama civilnog društva koje pružaju zaštitu i podršku žrtvama nasilja, te uključiti ove organizacije u donošenje odluka kad je u pitanju suzbijanje nasilja.