Kako se BiH pobrinula za žene žrtve nasilja tokom pandemije: Sigurne kuće ostale bez novca

Koliko se u Bosni i Hercegovini mari za slučajeve rodno zasnovanog nasilja, pokazala je još jednom situacija uzrokovana pandemijom koronavirusa. Dok su već na početku uvođenja restriktivnih mjera mnoge zemlje iznalazile načine kako da zaštite žene žrtve nasilja koje su ostale zatvorene u kućama, u BiH je pomoć prilično zakasnila.

Primjera radi, Španija je u martu pokrenula kampanju za pomoć žrtvama porodičnog nasilja, što su slijedile i druge zemlje. U skladu s ovom kampanjom, žene u opasnosti mogu otići u apoteku i izgovoriti “Mascarilla-19” ili “Mask-19” te na taj način upozoriti osoblje da im je potrebna pomoć. Ovakva praksa nije primijenjena u BiH.

Niz mjera koje su bile na snazi radi prevencije i zaštite od infekcije Covid-19 u našoj zemlji, kao što su održavanje odstojanja, samoizolacija, policijski sat, ograničenje kretanja djece i osoba starijih od 65 godina, ograničavanje rada brojnih djelatnosti osim prijeko potrebnih, ograničenje javnog prijevoza, obavezno nošenje zaštitne opreme poput maski koje nisu svima i uvijek dostupne, i druge slične mjere umnogome su utjecale na povećanje slučajeva nasilja nad ženama u BiH. Tome treba dodati i porast ekonomske nestabilnosti i rizik od gubitka posla, koji itekako doprinose porastu rizika od različitih formi rodno zasnovanog nasilja, istakli su u razgovoru za Klix.ba iz organizacije UN Women u BiH.

Upravo ova organizacija jedna je od rijetkih koja je pomogla ublažavanju posljedica pandemije na povećanje rodno zasnovanog nasilja u BiH. Ured UN Women u BiH osigurao je sveobuhvatnu pomoć za osam sigurnih kuća u BiH, uz finansijsku pomoć Švedske.

BiH bez službenih podataka

Međutim, stari problemi ponovo su isplivali na površinu tokom pandemije. BiH već odavno nema nikakve službene podatke o slučajevima rodno zasnovanog nasilja, što predstavlja prepreku pri sagledavanju šire slike.

“UN Women kancelarija u BiH je u martu 2020. godine provela brzu procjenu situacije sa sigurnim kućama u BiH koje su ukazale na porast broja poziva na SOS telefone, kao i veći broj zahtjeva za psihološku i savjetodavnu podršku. U nekim slučajevima sigurne kuće bilježe rast poziva nadležnih institucija za smještanje preživjelih u sigurne kuće. Ovaj trend nastavio se i ukidanjem nekih od mjera prevencije zaraze koronavirusom pa tako sigurne kuće i dalje bilježe pojačan broj zahtjeva za usluge koje pružaju preživjelima”, kazali su nam iz UN Women u BiH.

Neke od organizacija koje vode sigurne kuće u BiH početkom marta su upozorile UN Women na status sigurnih kuća u tom trenutku. Naročito veliki problem bio je nedostatak finansija, što je utjecalo i na ograničeno pružanje usluga preživjelima rodno zasnovanog nasilja. Nedostajale su i jasne upute kako postupati s novim korisnicama usluga sigurnih kuća u situaciji pandemije, govore nam iz UN Women u BiH, kao što je nedostajalo i opreme za osoblje sigurnih kuća. Zbog toga pojedine kuće nisu mogle primiti nove korisnice.

“Već prva procjena situacije u sigurnim kućama iz marta ove godine ukazala je na ograničene kapacitete nadležnih institucija da odgovore na slučajeve nasilja, jer je policija bila angažovana za praćenje i osiguravanje mjera. Centri za socijalnu zaštitu su procesuirali samo hitne slučajeve, zdravstvene ustanove su drastično smanjile pristup uslugama za opću populaciju, a preživjele žrtve su imale ograničen ili otežan pristup uslugama zbog ograničenja u kretanju, nedostatka osnovne opreme za ličnu zaštitu, nedostatka javnog prijevoza… Iako se može reći da se situacija postepeno vraća u ‘novu normalu’, ističemo potrebu za efikasnijim odgovorom institucija na slučajeve rodno zasnovanog nasilja i pružanje osnovnih usluga preživjelim žrtvama nasilja”, naglasili su iz organizacije UN Women u BiH.

Dok su se nadležni u najvećoj mjeri bavili sprečavanjem širenja virusa i sankcionisanjem onih koji krše mjere izolacije i samoizolacije, nevladina udruženja usmjerena na zaštitu žrtava rodno zasnovanog nasilja zapazila su niz poteškoća u radu sa žrtvama nasilja.

Nužno objediniti podatke

Dugogodišnja feministica, borkinja za ženska ljudska prava i direktorica Fondacije CURE Jadranka Miličević govori nam kako je pandemija otežala prijem žrtava u sigurne kuće.

“Prvenstveno, referalni mehanizmi za zaštitu i podršku žrtvama nasilja nisu funkcionirali i nije bilo podrške različitih aktera. Centri za socijalni rad imali su skraćeno radno vrijeme i obustavili su direktne kontakte s korisnicima i korisnicama. U okviru zdravstvenih ustanova zabranjen je ili sveden na minimum pristup zdravstvenoj njezi, dok je policija u razdoblju pandemije bila usmjerena na provedbu mjera vezanih za Covid-19 te vrlo često nije izlazila na teren, odnosno pružala potrebnu podršku žrtvama nasilja”, kazala nam je Miličević.

Ona se nadalje također žali jer ne postoji nikakva baza podataka o žrtvama rodno zasnovanog nasilja na nivou entiteta, a kamoli na nivou BiH. Nije postojala ni prije pandemije, a posebno ne sada. Miličević ističe da je nužno objedinjavanje svih informacija na državnom nivou.

S obzirom na ovakvu situaciju, nije postojao ni sinhronizovan odgovor institucija u odnosu na slučajeve nasilja u vrijeme pandemije.

Predstavnice Fondacije CURE od polovine marta pa sve do danas primaju pozive i upite vezane za direktnu podršku i pomoć ženama koje su preživjele nasilje, ne samo fizičko i psihičko, već i ekonomsko, jer su ostale bez posla.

“Neke slučajeve smo uspjele riješiti, neke ne, zbog toga što nije bilo moguće u vrijeme pandemije smjestiti žene u sigurne kuće, jer nisu postojali izolacioni blokovi. Naša preporuka je da u kriznim štabovima trebaju biti uključene predstavnice organizacija civilnog društva, posebno onih koje se bave pravima žena”, naglasila je Miličević.

Na početku pandemije sigurne kuće u BiH pokušavali su kontaktirati i aktivisti i aktivistkinje Sarajevskog otvorenog centra (SOC), ali nam govore da su odgovor dobili samo iz dvije organizacije civilnog društva pri kojima su osnovane sigurne kuće. Iz SOC-a su također uvidjeli da je najveći problem sigurnih kuća nedostatak finansijskih sredstava koja bi trebala biti osigurana putem javnih poziva iz budžeta Federacije BiH. Ipak, javni pozivni nisu objavljeni, zbog čega nema ni sredstava.

“Sigurne kuće strahuju da će rebalansom budžeta planirana sredstva biti preusmjerena za druge namjene”, govori nam Amina Dizdar iz SOC-a.

U svom izvještaju o utjecaju pandemije na nasilje nad ženama iz SOC-a naglašavaju da bi BiH trebala uključiti sigurnost žena i prevenciju nasilja u nacionalni plan borbe protiv pandemijske krize. Na to je ukazao i generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guterres navodeći da nas je koronavirus sve smjestio u kuće, mjesto gdje bismo se trebali osjećati najsigurnije, a koje je za neke izvor najvećih prijetnji. Guterres je stoga pozvao vlade svih država da poduzmu mjere neophodne za pružanje što efikasnije podrške žrtvama nasilja u porodici.

Žrtve nisu mogle prijaviti nasilje

Priča o nedostatku podataka poznata je i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Ovo ministarstvo je na početku pandemije putem Agencije za ravnopravnost spolova zatražilo podatke od nevladinih organizacija, koje vode sigurne kuće, o stanju i potrebama koje je uzrokovala pandemija.

“Podaci iz NVO sektora govore o povećanju broja slučajeva nasilja nad ženama u pojedinim dijelovima BiH za 20-30 posto, kao i povećanju broja poziva na SOS telefone za 10-20 posto. Ovi procenti bi zasigurno bili i veći da su žrtve mogle prijaviti svoje nasilnike. Žene koje trpe nasilje tokom mjera izolacije nisu bile u mogućnosti komunicirati s vanjskim svijetom jer su bile pod stalnim nadzorom nasilnika”, podsjetili su iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u osvrtu na ovu temu za Klix.ba.

Ministarstvo je izradilo Plan interventnih mjera s ciljem pomoći svim socijalno ugroženim kategorijama, pa tako i ženama žrtvama nasilja u porodici, a koji je dostavljen svim ambasadama i partnerskim organizacijama s kojima ministarstvo sarađuje.

Na osnovu tog plana, donatorska sredstava za podršku žrtvama u okviru postojećih projekata koje provodi ministarstvo putem Agencije uz finansijsku podršku USAID-a i švedske Side preusmjerena su za pomoć svim sigurnim kućama u BiH. Posebno je dio sredstava usmjeren za nabavku hrane, osvježenja i higijenskih potrepština za žene žrtve nasilja koje se nalaze u sigurnoj kući u Mostaru ili su nedavno napustile smještaj.

Izrađene su i Preporuke za integrisanje perspektive ravnopravnosti spolova u proces planiranja, donošenja i provođenja odluka, mjera i planova u borbi protiv pandemije koronavirusa. Preporuke su dostavljene vladama, kriznim štabovima civilne zaštite i ministarstvima zdravstva, na svim nivoima vlasti u BiH.

Nedavni izvještaj Vijeća ministara BiH pokazao je napredak u provođenju Istanbulske konvencije u razdoblju 2017. i 2018. godine u našoj zemlji. Međutim, čini se da je pandemija već učinila svoje kada je riječ o zaustavljanju ovog napretka.

“Svjesni smo da je pandemija dodatni izazov koji može utjecati na napredak u provođenju Istanbulske konvencije u BiH. Međutim, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je odlučno da i u ovakvim uslovima rada nastavi što efikasnije provođenje i praćenje provođenja Istanbulske konvencije u BiH, kao i usklađivanje propisa i procesa rada sa standardima Konvencije koji doprinose efikasnijoj prevenciji i boljoj zaštiti žrtava rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici”, zaključili su iz resornog državnog ministarstva.

Na sreću, iako je pomoć prema žrtvama rodno zasnovanog nasilja na početku pandemije prilično zakasnila, na kraju je stigla bilo kakva. Međutim, vrijedi napomenuti i da je neupućenost žena u BiH da mogu potražiti pomoć odigrala svoju ulogu.

“I kada se obrate za pomoć putem SOS telefona, nisu informisane na koji način mogu koristiti usluge sigurnih kuća. Ovo je svakako pitanje na kojem treba raditi i osigurati dostupnost tačnih i pravovremenih informacija. Veliki broj organizacija koje vode sigurne kuće prilagodile su svoje usluge novonastaloj situaciji, pa se usluge dijelom pružaju online, putem društvenih mreža i aplikacija ili putem web stranica”, podsjetili su iz UN Women u BiH.

Svi naši sagovornici završili su razgovor porukom da žrtve nasilja treba ohrabriti da se ne plaše prijaviti nasilje. Jedan od načina na koji to mogu učiniti je pozivom na neki od ovih brojeva:

Fondacija lokalne demokratije: 033 222 000, 1265
U.G. Vive žene Tuzla: 1265, 035 224 310 ili 035 224 311
Medica Zenica: 062 800 858, 032 463 920
Fondacija Lara Bijeljina: 1264, 066 810 800
Udruženje žene Banja Luka: 1246
Žena BiH Mostar: 036 550 339
UG Budućnost Modriča: 1264, 066 616 864
Žene sa Une Bihać: 037 220 855

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne odražava nužno mišljenje ACCD.

Izvor: klix.ba