Dokazivanje nasilja: Od brojnih ispitivanja i dugih procedura do loših presuda

Ženama koje su preživjele nasilje institucije, prvenstveno centri za socijalni rad, tužilaštva i sudovi ispitivanjima i dugim sudskim procedurama stvaraju dodatnu i ponovno oživljavaju već preživljenu traumu. Takođe, ove ustanove neodgovarajućim presudama šalju i pogrešnu sliku o rodno zasnovanom nasilju i ruše povjerenje preživjelih u sistem i pravdu.

Piše: Nataša Tomić

Tako je npr. analiza presuda za porodično nasilje u Bosni i Hercegovini koju je uradila Atlantska inicijativa 2019. godine pokazala da u postupcima dokazivanja nasilja institucije, a pogotovo sudovi i tužilaštva, čine mnoge greške koje još više utiču na preživjelu, ali i u javnost šalju potpuno pogrešnu sliku o rodno zasnovanom nasilju.

Publikacija „Ponovno čitanje i analiza presuda nasilja u Bosni i Hercegovini“ je utvrdila da sudovi pogrešno ocjenjuju olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, da optuženima na suđenju daju više prostora u obrazloženju presude nego oštećenoj te su na kraju zaključili da se ne postiže nikakva prevencija nasilja ovakvim postupanjima.

„Detaljna analiza koja je obuhvatila pravosnažne prvostepene presude pokazala je da su glavni problemi u sudskom odgovoru na nasilje u porodici povremeni nekritički pristup u odlučivanju prilikom potvrđivanja optužnice od strane sudija za prethodno saslušanje, izricanje sankcija u okviru ili ispod propisanog zakonskog minimuma, pretežno izricanje uslovnih osuda, pa čak i u slučajevima kvalifikovanog oblika krivičnog djela nasilja u porodici, izostanak opozivanja uslovnih osuda nakon ponovnog počinjenja krivičnog djela u periodu provjeravanja, te stereotipna ocjena olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja odluke o sankciji, čime se ne uzima u obzir specifičnost problema nasilja u porodici“, stoji u ovom izvještaju.

Fatima Bećirović iz Gender centra Federacije Bosne i Hercegovine ističe da postoje slučajevi nasilja koji su riješeni veoma brzo i efikasno te da kao takvi trebaju biti primjer i dalja praksa. Ali takođe dodaje da je nasilje veoma teško dokazati što stvara probleme prilikom sudskih procesa.

„Pitanje dokazivanja nasilja je svakako složen i zahtjevan proces, ponekad doista zahtjeva vrijeme i ne može biti tako brzo završen, ali isto tako se dešava da se slučaju nasilja daje manji značaj i procjenjuje da je to slučaj koji može čekati, što se ne bi smjelo dešavati. Nerijetko se dešava da žrtve nasilja više puta odlaze u tužilaštvo i sud i daju izjave po nekoliko puta i na taj način se dodatno traumatiziraju. Procedure prikupljanja dokaza su zahtjevne, ponekad vrlo otežane, nasilje traje dugi niz godina, žrtve nasilja izolirane i u takvom okruženju ne znaju šta je važno da sačuvaju kao dokaz, ali nisu ni u stanju razmišljati o tome zbog traume kojoj su izložene. Pored toga, jako je teško da uvjere svjedoke da svjedoče na sudu. Sve navedeno u određenoj mjeri utječe na proceduru prikupljanja dokaza“, govori Bećirovićeva.

Pravna savjetnica Fondacije „Udružene žene“ Lana Jajčević ističe da žene koje prijave nasilje u porodici u dokaznom postupku proživljavaju dodatnu torturu.

„Iako je u ovim postupcima predviđena hitnost postupka tužilaštvu nisu ograničeni rokovi u kojima moraju pokrenuti proceduru tako da se često dešava da prođe i više godina dok se ne pokrene sudski postupak. Neke od žena koje prolaze kroz ove procedure davale su više puta iskaz o onome što su proživjele, prvo policiji pa centrima za socijalni rad pa tužilaštvu. Svakim davanjem iskaza žena ponovo proživljava stres gotovo istog intenziteta kao i prilikom događaja nasilja. Pri tom žena od strane subjekata zaštite, osim ako je smještena u Sigurnu kući nema obezbjeđenu psihološku podršku stručnog lica, odnosno psihologa“, govori naša sagovornica.

Dodatan problem stvara i činjenica da žena u procesu dokazivanja nasilja nema status stranke već status svjedokinje a dug postupak pred sudom često dovodi i do pokušaja manipulacije činjenicama od strane optuženog i njegovog advokata.

„Kada prođe ovako puno vremena od momenta kada je pretrpjela nasilje do sudskog postupka, advokati optuženog veoma često koriste protok vremena kada žena već polako zaboravi šta se tačno dogodilo pa sugestivnim i zlonamjernim pitanjima ženu dovode u zabludu da se nije sve baš tako desilo kako je žena u prvom iskazu svjedočila i na taj način pred sudom ženu čine nekompetentnim svjedokom. Kada prođe više od dvije godine od prijave nasilja do prvog ročišta rijetko ko bi se sjetio precizno baš svih detalja događaja, tako da advokati vrlo vješto koriste ženinu zbunjenost i zlonamjernim pitanjima oduzimaju joj vjerodostojnost svjedočenja“, objašnjava Jajčevićeva.

Pored previše dugog sudskog postupka, preveliki je i broj obustava što javnosti šalje pogrešnu sliku o nasilju nad ženama.

„Za više objašnjenja najčešće se dešava da žena ako iskoristi svoj status privilegovanog svjedoka, odnosno da ne svjedoči protiv nasilnika, a to radi najčešće iz straha od ponavljenja nasilja, tužilaštvo odmah donosi Rješenje o obustavi istrage i iako ima mogućnosti da preduzima druge istražnje radnje, to nikad ne čini. U tužilaštvima se najčešće žale da imaju prevelik broj predmeta, a mali broj tužilaca što je dijelom i tačno, ali to im ne daje za pravo da nasilje nad ženama marginaliziraju u odnosu na druga krivična djela i time javnosti stavljaju na znanje da je nasilje nad ženama i nasilje u porodici djela niže društvene opasnosti što naravno nije tačno“, priča Lana Jajčević.

Fatima Bećirović ističe da je postojeća zakonska regulativa koja se odnosi na rodno zasnovano nasilje dobra, ali da se ne primjenjuje u mjeri u kojoj bi trebala.

„Iako su zakonska rješenja prilično dobra, u praksi se dešava da se te mogućnosti ne koriste u dovoljnoj mjeri, mehanizam podrške žrtvama nasilja nije isti na području cijele zemlje, dostupnost uslugama nije ista, kazne koje se izriču počiniteljima nasilja nisu adekvatne i uglavnom su preblage, najčešće se izriču uslovne kazne, a u znatno manjoj mjeri novčane ili kazne zatvora. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici predviđa mogućnost izricanja jedne ili više zaštitnih mjera za svaki prijavljeni slučaj nasilja u porodici, broj izrečenih zaštitnih mjera je znatno veći u posljednih nekoliko godina i ta zakonska mogućnost se koristi, ali ne još uvijek u mjeri koju to zakon nalaže“, ističe Bećirevićeva.

Bećirovićeva ističe da je svaki slučaj nasilja specifičan te da su neki veoma osjetljivi i teški jer je počinilac opasan. Nerijetko su i stručna lica izložena prijetnjama i nasilju a ni institucije nemaju dovoljno stručnjaka koji bi se bavili ovom problematikom.

„Slučajevi nasilja koji se prijave nadležnim institucijama su slučajevi u kojima se nasilje uglavnom dešava duži vremenski period, ponekad je zaista teško doći do dokaza, svjedoci su također poseban problem jer se plaše za vlastitu sigurnost i zbog toga odbijaju da svjedoče. Nažalost nerijetko se dešava da žrtve nasilja odustaju od prijave i od svjedočenja zbog čega cijeli proces staje, iako postoji mogućnost nastavka sudskog procesa po sili zakona, što se u nekim slučajevima i dešava, ali sudska praksa pokazuje da se proces nastavlja u tek manjem broju slučajeva.  Dužina sudskih procesa žrtve nasilja stavlja u rizik da i dalje budu izložene nasilju, prijetnjama, ali i pritiscima i ucjenama da odustanu od svjedočenja i prijave što se nažalost nerijetko i dešava“, govori Fatima Bećirović.

Da je proces dokazivanja nasilja na sudu za preživjelu izuzetno traumatično iskustvo, tvrdi i psihologica Zorica Railić–Perić.

„Proces dokazivanja nasilja uglavnom se dešava u sudskim postupcima koji mogu biti veoma neprijatni za učesnike, tj. svjedoke koji u toku tog procesa treba da pričaju njima nelagodne detalje koji su dio njihovog traumatskog iskustva. Samo iznošenje detalja proživljenog iskustva znači njegovo oživljavanje. Ukoliko je osoba prošla proces retraumatizacije ovo neće imati značajnijih posljedica. Međutim, većina ljudi nažalost ne traži stručnu pomoć te oživljavanje za njih i dalje ima traumatsku notu te može izazvati različite probleme koji imaju karakteristike PTSP-a. To znači da će pojedinac i nakon svjedočenja da ima prisilne slike događaja, osjećati uznemirenost, te može da ima problem sa nesanicom, koncentracijom itd. Nažalost, naš pravni sistem je takav da od žrtve zahtijeva da u više navrata i sa više osoba razgovara o proživljenom iskustvu. To takođe, produbljuje njenu uznemirenost, bespomoćnost i sve druge emocije koje neadekvatno suočavanje sa traumom nosi“, objašnjava Railić–Perić.

Nedovoljno dokumentacije, hitnost postupka, nepredviđene okolnosti

Veoma je bitno da se slučajevi rodno zasnovanog nasilja rješavaju po hitnom postupku te da se stručna lica edukuju o ovoj problematici. Fatima Bećirović ističe i da bi se na ovim poslovima trebali raditi „visoko senzibilizirani stručnjaci, oslobođeni bilo kakvih predrasuda u kontekstu muško ženskih odnosa, educirani i posvećeni u svom poslu, a edukacije treba da budu obavezujuće i kontinirane“.

Neda Dragić, zaposlenica Centra za socijalni rad Banja Luka ističe da, kada se radi o predmetima ili strankama koje su hitne prirode oni imaju prioritet te da se u takvim slučajevima odmah djeluje kako bi se preživjela zaštitila. U slučajevima kada predmeti nisu okarakterisani kao hitni stručno lice procjenjuje stepenu hitnoće i preduzima određene radnje. Dragićeva ističe i da se po prijavi nasilja, sa preživjelom obavi informativni razgovor na kome ona dobije pravne savjete i na kome se stručna lica upoznaju sa njenom problematikom.

„S obzirom na to da žrtve nasilja imaju nisko samopouzdanje, da su nesigurne, uznemirene i uplašene, te da je za njih veliki korak što dođu u Centar, stručno lice ide u pravcu osnaživanja žrtve nasilja. Ukoliko nema gdje da se smjesti ili nema pomoć roditelja ili rodbine nudimo smještaj u Sigurnu kuću na određen period, a žene sa malom djecom imaju prioritet”, ističe Dragićeva.

Ona dodaje i da žene koje im se obrate za pomoć savjetuje da se obrate porodičnom ljekaru, ali i da podnesu krivičnu prijavu protiv nasilnika.

“Takođe dobiju savjete ukoliko imaju fizičke povrede da se obrate porodičnom ljekaru, da imaju pravo na besplatni pregled i da uzmu ozljedni list, a što je značajno kao dokaz za krivičnu prijavu. Uvijek žrtve nasilja podstičem da podnesu krivične prijave protiv nasilnika, odnosno da se obrate policiji kao izvršnom i represivnom organu. Ukoliko se žrtve nasilja odluče za razvod, a imaju maloljetnu djecu, moraju proći određene postupke u Centru te ih informišemo obavezno o tome“, govori Dragićeva u ime Centra za socijalni rad.

Sanja Guzina, okružna javna tužiteljica Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, ističe da po prijemu prijave za nasilje od strane nadležne policijske stanice, Tužilaštvo daje dalje upute o postupanju u konkretnom slučaju. Tvrdi i da je njima u interesu da se istraga i slučaj što prije završe i to na što efikasniji način.

„Specifikum ispitivanja oštećenih je taj da se oni najmanje moraju dva puta saslušati. Prvi put u toku istrage kada zvanično prijave krivično djelo i kada se saslušavaju u svojstvu oštećenih i u toj svojoj izjavi one opisuju na koji način su preživjele to nasilje i od koga su ga preživjele. Drugo njihovo saslušanje je na sudu, ukoliko dođe do podizanja optužnice. Oštećena se mora pojaviti pred sudom i od nje se očekuje da ispriča ono što je rekla u istrazi. Dakle, neminovno je da se oštećena dva puta sasluša“, objašnjava Guzina.

To se dešava u situacijama kada, na primjer, oštećena nije rekla dovoljno činjenica ili dostavila dovoljno dokumentacije kako bi potvrdila svoje iskaze, pogotovo ukoliko je pretrpjela povrede istraga se može produžiti. Procedure dokazivanja nasilja pred sudom mogu potrajati dugo jedino u slučaju ako je neophodno vještačenje i dužina trajanja postupka zavisi da li je Tužilaštvo u ranoj fazi istrage pribavilo dovoljno dokaza da optuži osumnjičenog. Dalje, brzina zavisi i od opterećenosti suda i njegovih sudija te raznih nepredviđenih okolnosti kao što je npr. nepojavljivanje svjedoka ili optuženog.

„Istraga se okončava vrlo brzo ukoliko se u ranoj fazi istrage pribave svi ti dokazi. Ukoliko ne, recimo ukoliko se posumnja da je pretrpjela teže tjelesne povrede tužilac nije taj koji može da kaže da je ona pretrpila tu povredu. Dakle u takvoj situaciji se mora narediti vještačenje u stručnoj ustanovi koja utvrđuje na osnovu medicinske dokumentacije oštećene da li ona dobila tjelesnu povredu, ukoliko je zadobila koja je težina te povrede. To je zato što imamo u tom krivičnom djelu njegove kvalifikovane oblike, znači ako zadobije tešku tjelesnu povredu tu je i zaprijećena i teža kazna i sasvim je drugi postupak pred sudom“, govori Guzina.

Neophodna edukacija radnika te vraćanje statusa stranke preživjelima

Za efikasnije postupanje u slučajevima rodno zasnovanog nasilja, neophodno je prvenstveno edukovati socijalne radnike kako bi bili pripremljeni za rad sa ženama koje su preživjele nasilje.

„Prije svega, socijalni radnici i radnici drugih institucija koji su u direktnom kontaktu sa ženama žrtvama nasilja, trebali bi da prođu posebne obuke koje bi im omogućile adekvatan pristup u radu s njima. To znači da oni moraju biti stručno pripremljeni na izazove koji rad sa žrtvama nasilja donosi kako bi negativne posljedice oživljavanja bolnih iskustava bio što manji. Potrebno je dobro poznavanje psiholoških aspekata traume te načina vođenja intervjua a sve u cilju što bolje zaštite žrtve“, govori Zorica Railić-Perić.

Lana Jajčević ističe kako je takođe ženama neophodno vratiti status stranke u postupku, ograničiti rok za podizanje optužnice, te u sudu i tužilaštvu zaposliti psihologe koji će raditi sa njima. Bećirevićeva dalje ističe da nasilje nije moguće u potpunosti iskorijeniti, ali da se ono može spriječiti ili umanjiti.

„Sve dok je situacija u Bosni i Hercegovini takva da nije isto biti žrtva nasilja u svakom dijelu naše zemlje, da pristup mehanizmima zaštite i podrške nije jednak za sve, dok stručnjaci u praksi ne postupaju bar približno na jednako senzibiliziran, posvećen i stručan način u svakom slučaju nasilja, kao društvo i kao država ne možemo biti zadovoljni kako se problem nasilja rješava. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti sve do sada uložene napore za adekvatnije rješavanje problema nasilja, kako vladinih institucija tako i nevladinih organizacija“, tvrdi ona.

U svemu ovome je veoma bitna uloga i medija, društva te bližnjih.

„Prije svega potrebno je apelovati da doživljeno nasilje u bilo kom obliku nije lična sramota kako to žrtve često znaju doživljavati. Tu veliku ulogu imaju mediji i kampanje koje bi kroz medijske sadržaje opominjali da je veoma važno da se o nasilju priča zbog procesuiranja nasilnika i oporavka žrtve. Sa druge strane, potrebno je pružiti adekvatnu psihološku pomoć koja je značajna u procesu detraumatizacije i koja žrtvi nasilja pomaže da prevaziđe bolno i traumatsko iskustvo. Dalje, važno je naglasiti značaj emocionalne podrške bližnjih koji kroz razumijevanje, podršku i brižnost potpomažu da se žrtva nasilja u procesu detraumatizacije što brže i bolje oporavi“, za eTrafiku govori Zorica Railić-Perić.

U već pomenutoj analizi sudskih presuda koju je izradila Atlantska inicijativa ističe se i važnost presuda koje se izriču osobama optuženim za nasilje a koje u stvari predstavljaju validaciju iskustva preživjele.

„Presude u kojima se počinilac adekvatno kažnjava i kojima sudija/sutkinja jasno i nedvosmisleno osuđuje djela nasilja u porodici će  poslužiti žrtvi za suočavanje sa traumatičnim iskustvom i pomoći u izgradnji života bez nasilja, s povjerenjem u pravosudni sistem. S druge strane, presudama u kojima je evidentna tendencija umanjivanja značaja krivičnog djela kroz blage sankcije i nekritičnu primjenu olakšavajućih okolnosti javnosti se poručuje da pravosudni sistem ne pridaje dovoljno značaja djelima nasilja u porodici, te da se pokazuje pretjerano razumijevanje prema počiniocu iznalaženjem mogućnosti za blaže kažnjavanje“, stoji u izvještaju Atlantske inicijative.

Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

Izvor: nataša Tomić/etrafika.net